Zlatna Ribica

Name:
Location: Vancouver, British Columbia, Canada

Monday, February 28, 2005


Korak dalje
Ribin svijet

Thursday, February 24, 2005


Na zapad
Ribin svijet

Thursday, December 09, 2004

mozda i jesam narcis

Mozda ja i jesam narcis?
... , kako su to primjecivali i sudili
uhvativsi ponekad moj osmjeh kad se okrenem od ogledala.

Ali istina o tome osmjehu je ovo:

Sa beskrajnom radoscu srca dozivljavam svaki napredak u slicnosti sa mojim uzorom,
u svemu pa i u ljepoti,
da to ne mogu da sakrijem i kad bih htio.
Ljubav ima tu osobinu da one koji se zaista vole vremenom ucini
slicnima.

I to mi daje nadu i taj sporni smjesak na obraz.! Uostalom, tko ne bi volio biti lijep?


Brojne sam primjere upoznao, a slicnost je ponekad bila sokantna. Cudo koje ljubav cini pred nasim ocima.
Zato je neizmjerno vazno da si svako ljudsko bice nadje pravi uzor,
i kada se to desi svijet ce biti transformiran na jedan visi nivo egzistencije u trenutku.
I kao sto jedan veliki Ucitelj covjecanstva kaze, "Osjecat ce se ko nikad!"


Zbog istinskog zivota, koji u cijelom svom sjaju tamo u trezorima buducnosti ceka na nas, ceka na tog novog covijeka, i zbog moga duga Providnosti, da sam sudjelovao u najvecem cudu koje postoji, a to je zivot, uzimam od vremena licnih zadovoljstava i provodim ga ovako u druzenju s vama, u tihoj nadi da bih vam mozda mogao stogod lijepoga dati.
I jedno vam tvrdim, zadovoljstvo moje nije okrnjeno.
Sta bi jos mogao da pozeli onaj, kome su sve zelje ispunjene.


Poceci ove price sezu vrlo duboko u tamu vremena, a njen kraj
svatko na svoj nacin odredi svojim razumijevanjem, koje onda determinira utcaj price
na njegovu sudbinu.

Ali prica sama zaista nema kraja, jer ona uvijek, na ovaj
ili onaj nacin bude prenesena dalje, i dalje provodi svoju magiju nad vremenom
i ljudima, kad god se desi da ona bude ispricana.


Pocetkom sedamdeseih godina, kad je svjet vec izgubio Kenedy-a,
Martina Lutera Kinga, Gandija,... i nebo poceli prekrivati reflektori
namjesto zvijezda, ja bijavsi jos djete, nisam osjecao teret vremena u kome
zivim i njegov uticaj na buducnost, provodio sam vrijeme zabavljajuci se i
rastuci u mojim bosanskim brijegovima, sa osjecajem princa koji je u mome srcu
bio cist kao biser.
Sve dokle je moj pogled sezao bilo je moje. Ispunjava me beskrajnom
radoscu to, sto pisuci ovo sada istovremeno prozivljavam jos jednom one
bezbrizne radosti, sa kojima se kasnije vise nista ljudsko nije moglo porediti.

U mome zavicaju nema velikh voda, i voda je cesto na bezbroj nacina znala biti problem, te je svakako i to jedan od razloga, koji su presudno uticali na to, da vrlo rano shvatim vaznost vode za opstoj sveukupnog zivota. Nebrojeni su dozivljaji vezani za moje druzenje sa vodom, a ovaj o kome vam sada pricam je posebnom markicom obiljezio cijeli moj zivot.

Iako sam na sve te stvari na samom pocetku bio upozoren, ja naravno u to nisam mogao povjerovati, ali evo danas cetvrt vijeka kasnije stavljen pred svrsen cin, nemajuci izbora zapocinjem ovaj posao.
Tih godina zaista nisam imao razloga da se i za sto brinem i zaista sam se potpuno posvetio jednoj jednoj stvari, a to je da sto bolje upuznam zivot, da bi bolje mogao uzivati u njemu. Tih godina ja sam bio carevic koji je imao samo jedan problem, a to je nauciti sto bolje upotrebljavatii moj svijet, a da sam posjedovao moje kraljevstvo u to nikako nije moglo biti sumnje, jer zaista zivio sam u potpunoj slobodi koja vise ne zavisi od ljudi.
Na sirini prostora na kojoj sam ja rastao, priroda je bila otvorena knjiga koju nisam mogao zaobici, I poslije svih avantura I istrazivanja, vracao sam joj se da provjerimo rezultate.
Priznajem da da tu pricu prije dvadeset i pet godina ne bih mogao ispricati ovako, ali cu sa prednoscu distance od cetvrt vijeka izreci iste misli, predstaviti ista stanja i osjecanja. Ostatak ljeta je bio jedan od najtisih perioda u mom zivotu. Nista nisam radio, jednostavno sam uzivao u sreci koja me zadesila. Trudio sam se da ne pokazujem moje bogatstvo. I svaki dan mi je vise postajalo jasno koliko je opasno imati moc,... cinilo mi se da je vijecnost predamnom I uzivao sam u novom pogledu na svijet koji je u moj zivot donio taj dogadjaj.

Naislo je bilo neko vrijeme, pa sam bio opsjednut ribolovom. Znajuci vec tada koliko je lakse raditi zajedno i uopste bivajuci zivotom u velikoj familiji poucen o vrednotama i ljepoti zajednistva, osnovao sam ribarsku 0druzinu, koja je pustosila nas zavicajni potok Sredovac, koji se u mojoj zivotnoj prici pojavljuje jos mnogo put.
Prva pouka koju sam dobio kako napisati pricu, nije mogla biti data a da u to nije bio upleten i taj potok na kome se imao po sudbini moje zivotne igre desiti i taj slucaj, tako odlucujuci za tok mog daljeg zivota.
Bilo je to isto tako vrijeme citanja, i istovremeno sa svim mogucim projektima koje sam poduzimao u svom okolisu, kroz knjige, putovao sam kroz prostor i vrijeme i upoznavao svijet. Videci da su knjige nevjerovatan izvor svakakvih znanja, ja sam obilazeci taj lavirint vagao jedna sa drugima, i gradio svoja obzorja bez prestanka bivajuci izvrgnut zivjeti osjecaj cudjenja nad tamom neznanja u kojoj su ljudi prihvacali zivjeti.
U to vrijeme sam znao da je zivot opasan i iako sam mislio da sam ja kralj opreznosti, ipak, vodio sam sam sa sobom tu igru o kojoj nije bilo ni jednog stvora na zemlji koji bi znao svaku tajnu moje duse, I kako daleko sam se usudjivao ici.
Nikada se nisam oslanjao potpuno na garancije druggih o mojoj slobodi, meni se cinilo najsigurnije da sam na to pazim da ne bih bio prikracen. Svaki onaj dan u kome u svemu ne bih koraknuo naprijed cinio mi se izgubljen, i sve sam oko sebe zbunjivao svojom neumornom revnoscu da od svakog dana izvucem najvise. Od rodjenja me prati osjecaj da sam vjecan, i zivim kao da kraj i ne postoji, zaokupljen uvijek potpuno onim sto na pozornici zivota upravo nailazi, i vjezbajuci se u jednoj jedinoj stvari, a to je da sa svakom novom kapljicom saznanja nista ne izgubim od onaga sto sam vec znao.
Jedna stravicna sistematicnost se je razvila i ja sam neumorno gradio kulu svoje svijesti na platformi mnogih znanja koja su se prosula u tako obilnim kisama na moju najraniju mladost.
Ribarenje je mojom opsesijom postalo utoliko vise, koliko je teren na kom sam imao priliku upoznati jos jedan aspekt zivota bio skucen, i nije mogao ponuditi vise nego sto to moze bezimeni potok kome smo mi dali ime za potrebe literature i lijepog izrazavanja.
Moram svakako spomenuti ucitelja koji je obiljezio tu epohu mojega
zivota. Zvao se Radovan. Ja sam zivi svijedok da su se sva znanja kojima me
je naucio pokazala korisnim, a da je ime njegovo obiljezlo njegov zivot, i
da je u mome kraju bio drag gost i u svakom susretu sa nama zaista radovan,... on je zivio i nadam se jos zivi na isti nacin,... ovaj cilim leteci sto do Boga moze odvesti, afirmira da je u njemu i Radovanovog srca tkanja.
Raadoovaanee, Radovaneeee, sve smo rascistili nas dvojica osim jednoga, izranjavljen sa najblizima nisam se usudjivao stati predate s mojim BOGOM, Ostavio sam to za kasnije, ali sa apsolutnim ubijedjenjem da cu se na vrijeme vratiti da sve vas koje sam volio spasim. Da li je ovo dovoljno na vrijeme?
Pisuci ovo pomislih, mozda bi trebao ipak napisati uputstvo za
upotrebu i ja cu morati kako vidim svakako to uciniti.
Da li je citalac u mogucnosti da dodje u takvu relaksaciju da moze kako prica tece uploviti u ono vrijeme, i sresti ljude i pojave onako kako sam ih ja vidio, samo Bog zna, a moj zadatak je ispunjen, izvrsen,... ako ja to posredujem onima kojima ce to poci za rukom.
Onima s probudjenom intuicijom koji ce se sa ovim sresti nije potrebno mnogo objasnjavati; intuicija je naime fenomen viseg nivoa na kojemu se stvari ne razumijevaju glavom. Nisam mislio da cu ovo bilo kada pisati, ali duh vremena je onaj koji odlucuje a mi ostajemo samo radnici na gradilistu zivota.
Oni koji ne znaju o cemu ja ovdje pricam, oni i tako neznaju o cemu pricam, i ubrzo, ako vec nisu, oni ce ovo ostaviti, odbaciti, okrenut ce se konkretnim stvarima, i jos jednom portvrditi istinu, da slijepcu treba prije lijeciti oci nego i pokusati objasniti mu fenomen boja.
Moje ribarsko iskustvo nije veliko po vremenu aktivnog ribarstva kakvo ljudi primjecuju, jer je ono trajalo jedno ljeto, ali cudne li sudbine, U tome jednom ljetu se zbilo sve sto je ostalo volanom moga osobnog vozila kojim sam putovao kroz zivot.
Poslije stanovitih neuspijeha u pocetku, poceo sam se vracati sa Sredovca sa ulovom, koji je ponekad cak i nekome uzame bio ruckom. Jos uvijek su mi se smijali, za njih je to ipak ostajala dijecija igra, ali u meni se samopouzdanje vec ustalilo a da ni ne spominjem da vec tada nisam u one kojima
sam bio okruzen imao potpuno povijerenje.
Bio je suncan dan, onakav kakav se jos u zoru obecavao biti, neponovljiv; u rano jutro koracao sam nasim livadama bogatim rosom kao rijeka, pun nade jer mogu sam u prirodi prezivjeti. Sreca je moja bila velika, jurio sam ali sam znao da imam vremena dovoljno, i zato nikada ili skoro nikada nisam jurio bezglavo, a na moju veliku srecu u rijetkim prilikama kad sam odlazio dalje nego sto bi trebalo, Providnost me je sacuvala, i evo ziv sam i mogu po dopustenju visih sila ovo zapisati.
Dakle, iako ce se ovih dana pojaviti milioni primjeraka ove knjie, i to ce svima postati dostupno, ipak ce biti malo onih koji ce zaista razumijeti;... mene to ne brine, meni ce biti dovoljan i jedan, i ovo sto sada cinim je u isto vrijeme moj testament.
Ako kada kasnije jos uvijek bude necega sto cu zivotom zvati i ja jos jednom budem mogao pristupiti ovom poslu sa vise zrelosti i boatijim iskustvom, necu se libiti da popravim ako sto bude trebalo, ali danas, danas stvari stoje ovako.
Sredovac je oduvijek bio mali i ne bas tako bogat vodom, ali u onim njegovim dijelovima u kojima su nastajale vece akumulacije, znalo se desiti da bude ribe na kojoj bi ponekad mogle da mu pozavide i vece rijeke.
Dali smo mu ime Sredovac jer je u svemu bio osrednji, kako se to cinilo nasim velikodusnim ocima, ali jedino u cemu nije bio osrednji je njegova cistoca. Jedino zagadjenje koje je pratilo njegov tok bila je pjesma ptica i kloparanje vodenica, no ja ne mogu tvrditi da se nije tu i tamo desilo da u njega padne kakva psovka nekog ogorcenog prolaznika koji bi prolazio putem koji vodi uz njegovu desnu obalu gledajuci prema izvoru.
Jer je to vrijeme bilo upravo ono koje je visak nade koji se dostize na sredini puta izmedju dvije nevolje, pa ni tih nezadovoljnih nije bilo mnogo, a o industriji da i ne govorim.
Sredovac jeste bio osrednji, ali je bio cist.
Ja odavno nisam bio u mom rodnom kraju, prilike se promijenile i tamo kazu da je nastupila ledna era, Po mojim brdima i livadama kazu, dinosaurusi od zime izumiru, ali ja vise nego pricama koje mi dolaze od ljudi vjerujem u ovo proljece koje u meni zivi i kao svetu uspomenu cuva moj rodni kraj.
Mnogo se toga promijenilo za one koji su povrsna pogleda, ali i oni kojih pogled seze dublje u sustinu stvari, ne mogu negirati da nisam samo ja onaj koji stoji na raskrsnici, i ti si tu isto tako. Kojim putem cemo odavde okrenuti nas dvojica je stvar sudbine,, u sretnijim okolnostima mozda i Providnosti, a moj posao je da zapisujem ove redove, jednako u nadi kao i u drugim mojm poslovima da ce iz toga izaci nesto lijepo i harmonicno.
Ja toga jutra vjerovatno nisam mislio ni na Radovana, cak mozda ni na sam Sredovac, ja sam tih godina tako zivio da sam se svakoj stvari koju sam poceo posvecivao potpuno, do maksimuma mojuih mogucnosti, a cim je te ljubavi nestajalo ili se pocela umanjivati skakao sam na drugu ali uvijek iznova sa istim zarom, uvijek iznova trazeci u tom odnosu nesto totalno, jer, ako se okrenem unazad, odavde prosudjujem da sam cijeli zivot prozivio vjerujuci da ce se desiti cudo, a kad se ono zaista desilo, ja u to nisam mogao povjerovati; da shvatim da je istina trebalo mi je da prozivim pola zivota.
Ne misli ni slucajno da mi je stogod zao, ja danas sa sigurnoscu mogu reci da je bilans takav da se ubrajam u sretnike. Jer, jedan krug je zatvoren, i ovaj zivot koji zivim dok ovo pisem je neponovljiv, neopisiv, nepodijeljiv. On je u svemu i ni iz cega ne izstupa, evo zar i ovo to ne dokazuje!?, ja sam evo pred tobom otvorena knjiiga, i ti citas; ti ne citas niti papir, a ni slova koja su tu samo zato da bi mogao procitati mene.
Kako da te odvedem u onaj dan, da vidis , jer ono sto sam ja vidio, za to nema rijeci. Ustati rano, dok je jos noc i svi jos spavaju, prije zore, i dozivjeti radjanje dana,... u tebi ozivi duh istinskih kraljeva zivota, jer, osim poneke zvijeri koja se te boji i sklanja se pred tobom, bjezeci od tebe svojim putem grijeha i zlocina, sve drugo, sve drugo spava, ti kao da si jedini koji je budan, i u takvim slucajevima su moguca takva vibratuarna, emotivna praznjenja u sjedinjenju sa zivotom, da ljudsko bice koje ne prestajuci biti podlozno limitima svoga zemaljskog zivota, osjeti,... veliko je moje srce, evo i sam Bog se udostojio iako ja nisam dostojan posjetiti moj dom i potvrditi me u vjeri, da je ON

JEDINI UZOR NAD UZORIMA,
MOJ STVORITELJ,
NJEMU SVE DUGUJEM,
A SVEMU OSTALOM STO JE PREDAMNOM,
JA SAM KRALJ.

Takva jutra ostaju nenadmasni dometi u traganju ljudske svijesti za svojim korijenima. Jednoga takvoga jutra, moze ti se uciniti mnogo blizim Balasevic, sa kojim bi mozda lakse nego sa svojim prvim komsijom podijelio i svoje i njegovo tako da bude pravo obojici.

Nemojte da vas prevari moja ozbiljnost, ja sam tu medju vama, susrecemo se i pruzamo si ruke,... rijetki su se usudjivali da mi u dusu zavire, i na svoje veliko iznenadjenje unutra nalazili sebe, te se uzbudjeni ispitivali otkud ja ovdje. Posmatrao sam izraze vaseg lica i zatezanje paukovih mreza koje neki podlac zateze vodeci te za ular uvijek tako da udaras glavom u zidove. Sve je to jasno jednoga takvo jutra, jer ti si cijelim svojim veselim srcem docekao prvi suncev zrak, i u njemu je bila poruka, da je to tvoj dan zivota.

Lako bi ljudska pamet mogla pokusati svoj roman, savjetujuci tvojoj dusi da u selu u kojem zivis ne moze da se desi nista vazno i nista veliko, daleko je ono od zbivanja velikog svijeta, ali sve bi bilo uzalud, jer kraljevski osjecaj onoga ko svoju dusu otvara prirodi potpuno ne moze nista da pomuti, jer mu je Istinski OTAC bozanstvo najviseg reda,...
...spremih svoje udice i stap i krenuh milovan vjetrom i umivan suncem na SREDOVAC moga zivota.

Koliki brojni zakoni su morali biti primjenjeni, kolike snage prirode da milionima godina uporno stvara, gradi i obnavlja su bile stavljene u pokret, da bi zvijezde, vjetrove, bica i pojave dovele u taj polozaj, da je pred mojim ocima pucala i gubila se u dalekim obzorjima vizija srecne buducnosti koja je meni namjenjena i kojoj sam ja namjenjen.

Toga jutra sve je bilo moje, ni jednoj zelji nije bilo uskraceno zadovoljenje. Vise od onoga sto sam nosio u svome srcu ja nisam moao pozeljeti. Ali kad se pojavilo vec i podne, i ja se vratih na zemlju sa moga svemirskog putovanja na koje me je vodila voda utapajuci zubor Sredovca u veliku vodu svijeta, poceo sam da sumnjam. Danas nista od ulova, pomislio sam, i sjetio se u tome casu koliko sam se nadao rano jutros da ce to biti moj dan.
I poceh da se spremam na odlazak, mireci se sa time da na putu kuci prolazeci kroz vocnjake pogostim moju dusu vocem koje je u krajevima moga djetinjstva ludo uspijevalo. Bilo je to vrijeme kad su se ljudi bojali da se ne prerodi, a sve je jos imalo svoje izvorne slasti. Zar bih mogao i pomisliti na to da se osjecam kao gubitnik, jos uvijek jednako sve je bilo moje, dokle god moj pogled seze, dokle moje usi cuju, dokle moje misli i osjecanja sezu, sve, sve je bilo moje.
I onda se stap zatresao. Ne silovito. Kao da mi je riba odozdo javljala da ce da zagrize. Sav ribarski zar se odjednom probudio, ponovo ribar koga su preko Sredovca upoznala sva velika mora i okeani, ponovo gospodar zivota koji moze sve da odluci i sve sprovede, ja je laggano povucem prema obali ali iznenadjen sjajem ribe koja se bivajuci izvedena iz sjenke jasno vidjela u bistroj vodi koja se prelivala kamenitim koritom Sredovca. Pod suncevom svijetloscu ona je postala blijesteca, i ja nisam vise mogao u nju gledati.

Uzalud sam pokusavao pomicuci se naci ugao iz kojeg mi nece smetati od povrsine vode odbljesak sunceve svijetlosti, dok nisam shvatio da svijetlost dolazi od ribe, i da se siri na sve strane jednako kao i sunceva. Cudom sam se cudio, ne znajuci sta da uradim, riba se nije otimala ali sam je osjecao na stapu, a nikako nisam mogao otvoriti oci da vidim sta cu napraviti.

A onda sam cuo njezan sasvim jasan glas: "Ja sam zlatna ribica, ne mozes me vidjeti, ali uzmi me u ruku i oslobodi me ove udice, ispunit cu ti tri zelje koje god hoces."
"I ovako, sta bi samnom, kad me ni pogledati ne mozes?!"

Spustih se do vode i svijetlost je bila tolika da vise nije bilo dosta da samo zatvorim oci, ona je i kroz dlanove kojima sam pokrivao oci prolazila i ulazila i u zadnju poru moga vida, ali je bila podnosljiva, vrlo prijatna cak sta vise, a iz vode je dolazila i neka cudna toplina koje moc nije bila u tome da sprzi, nego da jednostavno nestanes u njoj; ja sam u trenutku shvatio da me ona ima u vlasti, ali nista u meni nije se upiralo toj sluzbi i tome ropstvu. Ja na obali, ona u vodi na udici, sunce nad nama, a Sredovac jednako zubori. Jeste, cudne stvari su se desavale u mome djetinjstvu!

"Kako to da govoris?" upitao sam, zeleci znati sta mi se to desava.

"Sve zlatne ribe govore, ali malo je onih koji su se sa nama susreli, mi se mnogo ne druzimo s ljudima."
"Je li te boli od uboda udice, pitao sam, oslobodit cu te pa cemo onda razgovarati." -------------i zaronivsi ruku u vodu, osjetio sam kako lagano kao sjenka na moj dlan dolazi i spusta se zlatna riba. Taj osjecaj skriven u tom dodiru nemoguce je opisati, jedan beskrajno dubok osjecaj olaksanja me obuzeo, i ja to ni danas neznam sa sigurnoscu reci kako se desilo, ali kao rukom bozanskog hirurga koga ne vodi vid nego savrsen osjecaj, ja sam je oslobodio i pustio da pliva i svijetli predamnom u mirnoj vodi.

"Otkud ti ovdje u ovim vodama, daleko od velikih voda."

"Nista nije ni blizu ni daleko u vodi, sve je zajedno, za nas druacije dolazi izvan vode, mi stvarne razlike u svijetu opazamo kroz ribare."

"Cemu imam zahvaliti srecu?"

"Posmatram te vec danima, i upoznavsi tvoje navike i razmisljanja odlucila sam da danas pokucam na tvoja vrata." Sa vase strane vi sebi izgledate ribarima, ali sa nase mi smo ljudari, mi lovimo ljude, i evo vidis kako se to doadja."

Za trenutak je nastsala tisina. Vjetar je skoro necujno ljuljao grane zalosnih vrba koje su na osuncanoj obali Sredovca cinile plavozelenu zavjesu koja je vijorila u savrsenoj harmoniji sa zuborom koji stvara vjecito prelivanje vode preko kamenja.

"Ja bih htio sve znati, bubnuo sam odjednom, u razovor mi je prodrla zelja koja me je duze vremena razdirala, da sam kao divljak gladan znanja grabio i lijevo i desno bojeci se da mi nesto ne promakne.
"To je pametna zelja," mi je odgovorila, "ali jer ja ispunjavam samo dobre zelje, moram znati da li si ti mocan toliko da bi mogao podnijeti zivot u znanju."
"Ali zar i to ne bih znao kad bih znao sve, spremno sam poceo braniti svoj polozaj.
"Znao bi, je odgovorila, ali sta ce ti to, sta bi ti sa time?"
"Svijet bi uredio po mom ukusu, na zemlji bi napravio vrt srece i radosti."
"Mislis da se toga niko do sada nije sjetio!?"
"Bilo ih je, ali ja bih zavrsio posao kad bi znao kako."
"Znanje prati jedan zakon sa kojim je ono neodjeljivo. Sto je znanje vece prati ga veca moc, a sto je moc veca, veca je i odgovornost. Zbog dobra je postavljen zakon da se istinsko znanje daje samo onima koji su istinski plemeniti."
Opet trenutak tisine.
"Koja je tvoja druga zelja?" iznenada riba prekide tisinu.
"Da budem plemenit, odgovorio sam bez razmisljanja. Ali zar i to ne bi znao kad bi znao? dodao sam.
"A treca?" upitala je ponovo ne davsi mi odgovora na moje pitanje.

"Trecu bih najradije zazelio kam mi prva bude ispunjena" pokusao sam trgovati iako mi je Bog uzeo tu moc i znao sam ali me nije smetalo, da ja nikada necu moci ono sto prodajem necu moci prodati skuplje nego sam ga platio, niti cu kad platiti kupujuci manje nego sto vrijedi.

Riba se nasmijala, lijepom joj se ucinila moja djecija naivnost, da li je mogla znati za slike koje su vrtolavom brzinom letile mojom svijescu, i kakvom brzinom otkucava metronom zivota u meni, neznam, koliko je proslo vremena izmedju togg smijeha i onoga sto sam od nje zadnje cuo, mozda samo sekunda a mozda vjecnost, sunce je jos bilo visoko oko podneva a masa kukaca i ptica svako za se je pjevao svoju pjesmu i radio svoj posao.

"Neka ti bude," zacuo sam i trgnulo me, osjecajuci da se svijetlost smanjuje i lagano odlazi nizvodno, i malo zatim sve je bilo kao da se nista osim lesketanja sunceva sjaja na polumirnoj vodi u stvari nije ni desilo.
Sjedio sam na mome kamenu opusten i miran bas kao onaj koji je dobio sve sto je zelio, a moj se pgled iduci za vodom dizao lagano sve dok se nije zaustavio na jablanovima koji su daleko dogurali u svojoj trci na nebo, izmedju cijih krosnji je provirivao crveni krov moje seoske skole.
Za njima je stajalo nekoliko brda kao da su stajala jedna na drugima, i onda sasvim gore, visoko, nebo i sunce na njemu, i ja, po prvi put u zivotu tako sa njime sjedinjen, da sam u tome trenutku znao da nikada vise necu u zivotu biti sam. I dozivio sam jedno neopisivo olaksanje. nevjerovatan osjecaj kad se zna da u petnaest godina zivota nisam bas moao na se navalit prevelike terete.

Ipak lakoca koju sam osjecao je bila nevjerovatna. Cini mi se da je to cijeli moj zivot bio neiscrpni izvor snage i nadahnuca, mjesto na kome sam nalazio uvijek i hranu i pice i sa kojeg sam okrijepljen odlazio u avanture koje su bile predamnom. Da sam toga dana znao u sta se upustam nikada ne bih smogao snage za onakav nastup, ali na srecu u zivotu ima trenutaka kad smo toliko nadahnuti da mozemo iznad limita u kojima uobicajeno zivi nasa ljudska zemaljska svijest.

Vracao sam se kuci sve izbjegavajuci siroke puteve i birajuci stazice koje su bile tako ciste poslije jurarnjeg umivanja rosom a bilo je malo vjerovatno da je do sada uopste ko njima prosao. Osjecao sam se kao da iza svako grma stoji blago kojega posjed moze da mi ostvari svaku zelju, trebalo je samo sagnuti se, ali ja se nisam saginjao, penjao sam se laganim hodom u moja brda i vec se hranio mirisima vocnjaka koji su mamili svakoga crvenim, zelenim, zutim i plavim vocem, stalno obecajuci alii rijetko ispunjavajuci ekstazu i potpuno zadovoljstvo sretna covijeka.

Uistinu covijek je onaj koji daje ime ukusima i odredjuje njihovu slast. Mi u zivotu rijetko osjecamo i znamo ista druo osim onoga sto znamo u svojoj vlastitoj kozi. Na svome velikom putovanju u traanju za savrsenstvom priroda je neumorna i samo malo pogledavsi unazad nije tesko zakljuciti da ce ona stici na cilj, a na svom putu ona ne moze ni nas da zaobidje.

Sve raste, sve cvijeta, sve donosi plodove, i sve umire, a o onome sto je izvan toga malo se zna. Sve sto postoji ne sluzi nicemu drugom osim da bi sluzilo. Cijela kreacija nije drugo nego rodi se, posluzi i umri. Stari su vec odavno spoznali da je smisao putovanja u njemu samom.

Zato su se bez grca mogli predavati druzenju, i kad od se ono desavalo desavala su se cuda koja su mijenjala sliku svijeta. Pomiislite samo na Budu, Isusa, Sokrata, Seneku, Muhameda, Leonarda,... i drugih. Sve se to desilo zahvaljujuci druzenju. Prava samoca je prisutna samo u casu umiranja, tu samocu ne moze umanjiti nikakva svita ni drustvo, jer onim putem o kome se najvesce vrlo malo zna ppolazis sam, a svi tvoji i sve tvoje ostaje za tobom.

Ti mozes biti zalostan ili imati veliku nadu, ali sanse za povratak su za te potpuna neizvjesnost. I da ne nastavljam sa ovime, daleko bi nas to odvelo, a imamo mi i blizih ciljeva na koje se treba usredotociti. Ali cini mi se da nece biti na odmet da spomenem malo odo onoga sto mi se zatim desavalo. Da bih spoznao ukus stvari sve sam probavao, i jedne poredio sa drugima, i u toj cudnoj iri cesto zaboravljao sta je moj posao, i evo i u mojim zrelijim godinama ja sam jednako ostao dijete, a kako da i ne bih bio kad mi je zivot koji sam si izabrao i koji sam najvise volio to omogucavao.

Morao sam svejedno za to drugim stvarima placati, ali nikad mi nije bilo zao, cijena stvari u mojoj dusi je bila sasvim nesto druggo od onoa sto su ljudi obicno cijenili. U meni su se prevarili i oni koji su mislili da su mi najblizi. Skoro niko nije silazio u tamne podrume moje duse u koje i ja vrlo rijetko zadjem, jer tamo u zadnjoj odaji iza koje jos stoji samo zid, tamo kad mene nema vise ne boravi niko i kad bi me tamo sreli bili bi jedini svijedoci susreta i mogli bi uci u tajnu jedan druome.

Mnogi cijeli zivot iskreno traze srodnu dusu, vjerujuci da ce time postici vlastito ispunjenje, ali rijetki je nalaze, jer rijetki su spremni da se spuste toliko nisko koliko zahtijeva ljubav, a ona je jedina valuta za koju se to voce prodaje.

Sve dok se u potpunom predanju i sluzenju ne stigne tako daleko da u njemu potpuno ne izblijedi vlastiti ego, i dok u tom ponizenju ne nadje najvisu cast koja moze biti dana ljudskom bicu, da ljubi, sve do tada pravo znanje ljudskoj naravi ostaje sakriveno i ono zivi poluzivotom slijjepca.

A ja sam bijavsi onako zahtijevan u svojim zeljama na to pristao. Jedan jedini trenutak promijenio je i reorganizirao cijeli moj svemir, i ma ta sam radio i ma gdje bio, ja vise nikada nisa mogao zaboraviti potpuno koje su granice moga svemira, i uvijek sam se poslije raznih lutanja uvijek znao vracati mome lavnom putu i hitati prema cilju uvijek iznova ojacan u uvjerenju da je u tome moja sreca i zadovoljstvo.

Poslije duga puta i mnoggih zavrsenih poslova, ja danas imam jos nesto malo stvari u zivotu, a jedna od vaznijih koje su predamnom je i ovaj posao, ovo moje pojavljivanje predtobom. I zato ti evo pokazujem tajnu zlatne ribe. Ako je budes razumio i ti ces zlatna riba postati, i kao i sve druge zivjet ces samo zato da nadjes svoj plijen da bi mu mogao ispuniti zelje i umrijeti, jer zlatne ribe poslije tog posla odlaze umrijeti obavivsi tako i taj zadnji posao prije smrti.

Dakle bivajuci tako obiljezeno zakonima koje onaj ko bi ih mogao promijeniti nece da mijenja jer je njihovoj prirodi dao vijecnost, te tako niko nije i niko nece moci proci pored njih ne ocesavsi se o zidove koji dijele prostore u lavirintu svemira.

Otkrivao sam ziveci da sto god sam vise znao vise me je bilo sram pred ostalima, jer znanje kroz koje sam prolazio iduci ovamo mi jos nije dozvoljavalo uci u moci da stvari promijenim, i meni nije ostajalo nista druggo nego da postidjen pred onim sto je bilo i znajuci kako bi trebalo biti, cutao sam i trpio sve vise bivajuci siguran da se svaka moja patnja zavrsi odmah, u istom trenutku kad u traganju za spoznajom u toj stvari dotaknemo bit,

u trenutku u kome spoznamo da je bit svih stvari jedna jedina, sve one nisu drugo nego nesto da sluzei necemu, s to daje u stvari vjecito ponavljanje jedne u biti te iste pojave koja se uvijek iznova radja i umire preuzimajuci uvijek ponovo novu formu. Igra forme i susstine. Veliki UZROK te igre je izvan svea toga. I kad je to tako doslo, izvadi ovu udicu iz mojih usta i pusti me, ja jos necu stici do svog konacno odredista a tvoje ce zelje biti ispunjene.
Zlatna ribica

Ako ovo sto pisem nisam, uzalud su sve rijeci, uzalud napori i vrijeme, ako ja vec nisam knjiga, ono sto pisem ostat ce mrtvo slovo na papiru.

Kako probuditi u drugome ono sto u tebi samome nije probudjeno? Zato me tako dugo nije bilo, bio sam sobom zabavljen. A sta sam drugo i mogao poslije cudnog doadjaja koji mi se desio.

ZAVRSNI RADOVI
Evo nocas, sam,... vratar na ovim vratima na koja niko ne ulazi, odijeljen od sviju a jedan sa svima vama, pokusavam ovaj posao privesti kraju. Sto god ga duze posmatram ocitije mi postaje njegovo nesavrsenstvo, te mi postaje jasno da sa tim moram prekinuti, ja ovo iznosim pred vas sa jednim malim znakom obavijesti, "in construction"; moja zelja i nije bila da ispricam ovdje pricu koja bi zavrsavala, ovdje je u stvari njen pravi pocetak. Ove price koju ce mo odsad pisati zajedno.
Ljubljana 21. marta 1997. godine

Saturday, December 04, 2004

Carevic i prosijak

Malo je pismenih ljudi, a tako je i medju nepismenima, koji nisu bar na neki nacin culi pricu o carevicu i prosijaku. Ona je ispricana na milione nacina do sada, a da se pri tom skoro da nije dogodilo da cuvsi je izvedemo zakljucke. Pored sve znanosti i uvida, svijet zivi otprilike kao nerazumne zivotinje, tako se jedni prema drugima odnose i tako sudjeluju medjusobno u ovoj tako jedinstvenoj prilici koja je nas zivot. Placu za umrlima, i vide na licu mjesta koliko im je vlastiti zivot besmislen, a da pri tom ni ne pomisle da u svom ludilu ista promjene. Jednostavno jer to ne mogu. Jer su opsjednuti, savladani, zarobljeni, limitirani, ustraseni, pritisnuti, i nikako ne znaju n acina da se tome odupru ii susretnu sa svojim svastitim bicem.

Jer razliku izmedju carevica i prosijaka cine prilike, a i jedan i drugi mogu biti to i ono, kako prilike dovedu. Evo zovu me i moram ici, ali vracam se odmah, ...

Friday, December 03, 2004

Uvod u zlatnu ribicu

Ispricat cu vam ovdje nevjerovatnu pricu, ali to nije prica nego moja ispovijed, pa molim uzmite to tako.

Sretan sam sto na ovome mjestu necete naci fun, koji vam se nudi na sve strane okolo, ali vam zato obecajem da ce te imati beskrajno mnogo vise od toga.

Posvecujem je svima onima koji su se ikad u mojoj i u cijoj sam se ikad ja ljubavi ogrijao, a posebno onima koji su barem i za tren povjerovali da ih ljubim.

Zahvaljujem Bogu, Dobrome Stvoritelju, za moj zivot, i za ovu priliku, da i sad prije svega izrazim svoju beskrajnu opcinjenost i divljenje koje imam za Njegovu beskrajnu Mudrost, koja sva ova cuda koja nas okruzuju omogucuje.

Prizivam mir i harmoniju na ovo mjesto, i dobrog duha tisine da nas kroz ovo provede.
Do cilja cak ako je moguce. A ima li Bogu nemoguceg?!.
Zato imam hrabrosti da se upustim u ovako sulud posao, jer uvijek imam nadu, da kad mi bude zaista trebalo i zamolim Ga, nece me ostaviti, a s Njim, sve cu moci.

Srdacno vas Plamenko!

Thursday, November 25, 2004

Kao ose navaljuju na me smetnje sa svih strana

Al ja ipak kazem evo koraknut cu, Boze blagoslovi korak moj!